subota, 12.07.2008.
...Žednima...
...prigovaraju mi da se previše družim sa Sanjarima. da besciljno sakupljamo Voštane Kovanice na kojima su nam Odbačeni ostavili posljednje poljupce.
...izmorena, beskrvna, malaksala, osmijeha bez pogleda, ležim na prostirci Posljednjih Vila. dok žudim za Matricom Oporavka, oni iz mene crpe moć da se stvarnost sagleda očima svemira. i dok iskašljavam Sadašnjost plućima umornim od izdisaja, mole me da ih pogledam dok lozinku za vrata beskraja izgovaram davno izgubljenim jezikom anima. znam da moram ostati divlje suzdražana, galantno usredotočena , ponosno sigurna i odgovorna kao
žila kucavica ljudima koje sam zaplijenila svojim uzdahom. i govore mi da sam ono što su tražili, smirujuće bogata Ljepotom Koju Se Ne Spominje, dusima koji su ridali dok sam sakupljlala Kovanice i životnjama koje bremenima dovode krv u trule, isprane, ostarjele žile.
...uvjeravaju me da sam živa. da posjedujem kutiju s Igrama Nesretnika, od koje bi i sama Pandora ostala posramljena. Ja kunem se da ne poznajem ključ koji ju otvara, da on nije još jedan od Izgubljenih Predmeta ispod mog osobnog boravišta nesretnika... da čeljusti koje se ritmično rastvaraju i sklapaju preko dana da bi Prvima pokazale tko su oni zapravo ne poznaju moj jezik...da me ne razumiju...trebali bi me osupnuto prokleti, a onda bezdušno poljubiti da bi mi se smilovali...da bi bili zaštićeni od Snova koje nosim...o kojima su mi pričali Sanjari...
...govore nam da pretjeruju jer plješćemo do zadnje kapi znoja na jagodicama žuljevitih prstiju dok netko od naših ostavaruje Viziju...da se previše radujemo Nesmotrenima...da ne znamo što nas čeka dok se svijet oko nas vrti kao osamljena kugla u Sramu, a mi ju ne znamo zaustaviti jer smo jadniji i od samih smrtnika, onih koji su odavna pristali zaboraviti San...
možda nisam dovoljno jaka da ga proživim.
da osjetima kako me miluje njegov dah na prsima...dah Osmijeha...uzdah netom oživjelih...sanjala sam da budem dostojna da ih upoznam, da ne zaboravim kako je biti podsjećan da će Bolje ipak doći...da me vuče za rukav potrgane haljine od lažnih osmijeha...da me moli da nikad ne zaboravim na Dar da govorim...da opisujem...prokletstvo koje uviđam...ruku koja me pridržava za rame...da ne utonem. u San. u Viziju koja je prebogata za ovo vrijeme.
...naređuju mi da sačekam. da se odmorim. da se potrudim uvidjeti ono što mi priliči. da ne potkopavam vlastiti San tuđim temeljima. da se usudim priznati što mi nagovješćuje Zrcalo.
ne smijem zaboraviti što sam vidjela. ne smije mi promaknuti tren u kojem opažam. bojim se da ću izgubiti osobu, dušu,želju koja me nehajnim stiskom prima za ovozemaljsku ruku i hrani pogledom Istovjetnih...zbog Nje ne zaboravljam šum u ušima, otkucaje u Središtu, misao o Cilju...
drhtaj ruke zbog opisivanja nadolazeće promjene. Rasta. Sklanjanja.
- 17:32 -
Komentari (41) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.07.2008.
...oprosti što sam provirila...
.... …oprosti…
… ali moje ruke više nisu mogle držati tvoje.
Osjećala sam da zibam i sam svemir u povojima dok ispreplićem prste s tvojima.
Vjerovala sam da darovana ruža procvate tek kad ju nježno položim u promrzlu vodu i pomislim na tebe.
Misli moje, Prljave Ljepotice Okovane Izdajom, nagovarale su me da zaboravim na Darove Sna. Da se zauvijek probudim sretna. Svakog jutra bi me iznova podsjećale da moram mirovati kako bi odmorila tijelo, a ne da bih molila Vrijeme da mi pokaže Izgubljene Slike.
San nije misao da bi se sanjala, on je lažni putokaz umornim Putnicima, prepunih žuljeva od tapkanja po vlastitim uvjerenjima da je Ono Što Tražimo daleko. Da ćemo spoznati kad netom dodirnemo, kad odjednom ugledamo, kad napokon čujemo…
…željela sam da vrtlog tvojih pogleda oslijepi moje umorne oči.. da osjetim kako mi bespomoćno slabi dah dok mi nudiš da u sumraku dobrih vijesti potražim nešto što si mi već odavno darovao.
Oprostio si mi kad sam nehajem samljela tvoje srce svojim djetinjastim riječima o Očima Koje Nikad Ne Gledaju Unatrag. Što sam zaboravila obećanje da se odričem Otrova Znatiželje iz svoje krvi o kojem su ti nemoćno šaputali moji Poraženi Neprijatelji.
Nomadima Požude bilo je zabranjeno dotaknuti i same zidine tvog Zabranjenog Grada Umrtvljene Ljubavi. Čuvao si me, bezbrižno, mislio si, a ja sam svakodnevno s tugom u uplakanim očima oblačila najljepše haljine koje si mi darovao da bih sakrila Žudnju koja mi unakažava lice vrelo od želje da ga pogledaš izvan granica Grada. Da osjetim tvoje brižne jagodice prstiju dok se staloženo i oprezno utapaju u močvari mojih vrelih obraza.
Htjela sam…bila sam jezivo spremna koračati usamljena iza tvojih kočija, promatrati te samo kad bi sjena pala na zastore, a čuvari zaboravili na mene, Kraljevnu Koja Žudi.
I plakala sam, noćima, i slane, mutne suze su tako monotono upropaštavale darovane haljine…neopravdano nakićene maske, za koje si vjerovao da štite moj pogled od zasljepljujuće svjetlosti Istine, topile su se polako i proračunato, poput voska koji nestaje sramotno, znajući da ne može uslišiti molitve.
…oprosti što sam skinula haljine…
…što sam gola otrčala kroz livadu koju si mrzio jer je odisala slobodom…
…što mi odjeća nije potrebna, jer ja odlazim ne skrivajući ništa..
…oprosti što sam Maske skinula, ostavila na krevetu gladnom providnosti o osjećajima, o mislima koje oslobađaju … o koracima kojima upravlja srce dok iznenađeno pokušava uspostaviti ravnotežu u Podrumima Mraka gdje se moj slabašni dah priprema da najmanje još jednom izađe na Površinu kako bi mogao okusiti…
…shvatila sam što znači disati… kretati se prostorom koji je rob ideje o vlastitoj iskorištenosti… o zloupotrijebi prostorija namijenjenim nečem čednijem, a ne Kraljevni Koja Je Progledala…
… oprosti mi što sam provirila iza teških, prljavih od uzbuđenja, vonjajućih od paučine, visokih zastora koji su visili tako opušteno da im je promaknula moja vizija o Snu…
A možda mi nisu imali srca zabraniti da gledam…da provirim bolesnim očima koje su bile zaslijepljene pričama i učinile sve da se Hrabrost posrami druženja s Požudom i povuče su u moje srce, vjerujući kako je Tišina važnija od Strasti.
Možda su mislile da nisam dovoljno hrabra da potražim ono što vidim, da povjerujem da mi Poseban šalje putokaz do mjesta koja čuvaju Dio Vizije samo za mene, gdje stanovnici gradova otvaraju prozore prema Vanjskoj Strani…
…nisi mogao spriječiti da čujem njegovu glazbu.
…čak i da si htio, ne bi mogao učiniti da zaboravim kako pleše…
…trudio si se, ali me nisi mogao natjerati da zaboravim svoju Viziju…
… oprosti… shvatit ćeš kad me ugledaš u novoj haljini…
- 15:50 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
subota, 24.05.2008.
zagrljaj na Rijeci Mrtvih
drhtavim šakama mrvim već ionako vremenom samljeveni pijesak. ispuštam čestice žute prašine baš kao što su i anđeli u bijelim kutama ispustili šansu da ću preživjeti.
dok se moje beživotno tijelo duše ljuljuška u neprozirnom, napola nezamjetnom džepu Hodočasnika Bijelog Tunela, ja se pripremam za sljedeće svitanje...
posljednje što mi je ostalo, nije nada, kako se to inače pripisuje Smrtnima. to su dva novčića pod čijom težinom duplje nekad živopisnih, zelenih očiju propadaju u još veći bezdan.
i strah me obara, strah da ću i ovaj put otploviti na krivo mjesto, kao i ono s kojeg se upravo vraćam.
i gladna sam, vijesti o prijateljima.
i žedna, dakako, jer su mi usne presušile neprestano boreći se riječima, govoreći o svjetovima koji su paralelni jedino s mojim, za Dostojne Besmrtnosti priprosti, primitivni...
i čekam...da me spase, makar demoni, koji ni kao ja ne mogu spavati...
ali mirujem...jer posljednji dar koji sam primila, mogućnost preobrazbe, ima svrhe...dok me prevoze Rijekom Mrtvih, pravim se nepomična, da ne odam da sam, makar u svojoj smrti, neopisivo živa...
i dolazim. i susrećem ga. ljepšeg nego ikad...starijeg nego što sam ga ostavila...ali mlađeg nego što se tad osjećao...kaže da mi je Prijatelj.
da je onaj put s razlogom morao otići...da bih ja naučila čekati...tražiti...preklinjati da se barem jednom Svemir uruši u vlastitu sjenu...da ponovi isti trenutak dvaput...
ali, to nije bilo moguće. barem ne u tako oskudnom broju dimenzija. razočarana, gledam u oči Prijatelja...ne razumijem zašto ga više ne volim...žalim za time...
više me ne možeš nazivati Ljubavlju jer ovdje ne postoji ljubomora, kaže mi.
molila sam bogove da shvatim te riječi koje bi Ondje, otkuda sam se vratila, jedino mogle poprimiti note valova mora koje je pokopalo svoje spokojne mornare.
i tad prođe pored mene. u crnoj haljini...beskrajnoj poput mojih razmišljanja o Prijatelju...kud prođe, ostavi trag poput samih rođenih zvijezda svojom haljinom...Krojačeva miljenica, nedvojbeno...već u tih par koraka primjetih da je neobično lijepa...privlačna...on ju je promatrao s požudom kakvu ja nikad nisam mogla izazvati u njegovim očima, kamoli srcu...gledala je u pod, očito zbog nekog srama, ali to ju je činilo još više zamjetnom...kad je podigla glavu, samo Nebo se zatreslo...pogledala me...lagala bih kad bih rekla da se nisam prepala...nije imala lice. nije imala obraza. nije ni oči imala. nije ni usne posjedovala, da bi govorila...i pored mene je takva prošla...i tad primjetih...imala je zabodenu oštricu u leđima...u samom središtu..srebrnu oštricu, nešto što bismo mi ovdje nazvali najfinijm metalom...
tko je ona, upitah Prijatelja. on se samo nasmiješio...
ne shvaćaš zašto si ovdje, upita me, a onda nastavi gledati za ljepoticom...
sagnem glavu posramljeno...nikada neću biti lijepa kao ona...sigurna u sebe i privlačna mu... i tad primjetim...krvarilo mi je iz srca...polako, mirno, bezbolno...i ta mirnoća, intenzitet i kontinuiranost gubljenja Soka Živih dovelo me do životinjskog, ali pritajenog urlika...
rukama pokušah spriječiti krvarenje...odjednom me on ponovno pogleda...primjeti to...ljutito izgovori, preživa si da bi bila ovdje...onda me udari...svom snagom te odavno besmrtne šake...nisam imala volje da se uspravim...sjetim se zakletve koju ostvarih još na Zemlji...niti jedan nezasluženi udarac neće zaspati u vječnosti neosvećen...ni srcu ni tijelu...i srcem i tijelom ću ga uzvraćati dok osveta ne dostigne savršenu katarzu, makar bila kažnjena nemirom i plamenom
ponovno se vraćam. na istom brodu. isti mi novčići na očima...
kamo idem...panično upitam nijemog i umornog od veslanja...ne odgovara mi...
on žive ne vidi, javi se glas.
nisi ispunila zadaću, ponovi blago kao učitelj koji opominje nestašno dijete nedoraslo zadatku...
vraćaš se...nasmiješi mi se ona ista ljepotica koju sam ugledala u Perivoju Kraja Svemira...sjedila je pored mene u skučenom čamcu cijelim putem...
kad smo došle do kraja rijeke, čamac je stao...
ničim izazvana, poljubila me u lijevi obraz.
ni ne znam tko si, a tako sam ti draga, kažem joj slijepo i naivno presretna
Izdajom me nazivaju, odgovori, prvi put podignuvši pogled.
i tad shvatim...zagrlim ju...a srebrni nož joj prereže cijela leđa i završi na tlu...a ona pretvori se u vremenom samljeveni pijesak.
- 19:36 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
petak, 16.05.2008.
...da ne zaspu kao prah odovjeni...
strvinari me posjećuju neumorno. izbjeglice uspomena koje su donedavno bile moja jedina hrana. drogom lijepih trenutaka tješila sam se kad bi vrisak života uništavao moje bubnjiće. oni nisu imali potrebu čuti što žele. htjeli su samo dobiti mogućnost slušanja...
otrgnuto iz maternice Nade, srce se našlo u vješto izopačenoj sredini sjena, uzdanica vremena, sluškinja koje bezdušno, ispijeno ponavljaju najistinitiju laž...vrijeme će sve izliječiti...
hoda ulicama Nemira, glavnog grada Kraljevine Neutješnih. bjesomučno traži svoju vlasnicu za koju ionako pričaju da nema srca. čak ni nasmrt ranjenog. u njoj nema ožiljaka vremena. sve nevolje je izbjegla, slijepo vjerujući u nešto čega nije ni bilo. obmana spašava od propasti. vlastita moć zavaravanja same vlastitosti kao nevidljiv plašt onima koji se ne prestaju truditi oko nje. prokleta sjećanjima koja joj šapatom stranog jezika,da sjene ne bi čule, pokušavaju objasniti da ju je ovaj put prevario jedino par očiju, a ne srce koje ionako ni nema. koliko će još samo dugo moliti Nebo da joj pomogne da shvati. da se pomiri. da krv počne ponovno kolati u ritmu. da se agonija iz daha pretvori u bezbojnu tekućinu koja neće neprimjetno isteći niz njene obraze. ali tako je proces manje bolan.
ne može vjerovati u obećana čuda Onih Koji Nikad Nisu Osjetili Bol jer ih nikad nije vidjela. ni čuda, a ni Njih. ne može vjerovati u liječenje opijumima Iskusnijih Od Sebe koji učine da zaboraviš ono što si znao i prije samog Zaborava jer to koristi samo onima koji više ni dušu nemaju, a toliko još uvijek nije prokleta.
srce ogorčeno bez vlasnice jer ga ponovno može ukrasti bilo tko, ali ovaj put na dugoročno...vlasnica nemoćna u prosuđivanju tuđih osjećaja bez ijednog grama neutemeljeno plašljivog mišića...neka mole za oprost ona i srce dok se sebično tijelo tješi...krvave šake nakon obrane od onih koji su povrijedili dostojanstvo Uma govoreći kako ona na bijeg od samoće nije bila spremna.
molim Te, zaštiti me od pobačaja mog vlastitog imena.
od zaborava lozinke uspomena koju otvara samo tucet obeshrabreno ovlaštenih.
od razočaranja u vlasitito oružje.
od razočaranja u preklinjajuće pripisane saveznike.
molim Te, spasi me od kaosa duhova iz prošlosti.
molim Te, da val zaborava ne dotakne stijene lijepih trenutaka.
da nenadane suze ne uznemiruju tek rođenu nadu dok spava u zagrljaju zaboravljene samoće.
da darežljiva fortuna ne sklopi oči zbog straha dok gleda u zjenice mojoj sudbini.
znam da će biti umornih, neseretnih, bijednih na putu do Aule Besmrtnih.
molim Te da nikada ne poželim zaspati prije negli dođe vrijeme sumraka.
da više nikad ne sanjam nešto ovako ružno. da srce i um nikada ne postanu prah odvojeni.
- 21:22 -
ponedjeljak, 28.04.2008.
kako se boginja raskola dokazala kćerima kaosa
učeći o tome kako su pisali drugi i pokušavajući dešifrirati njihove misli kroz školski program, zapostavila sam vlastito pisanje. za mene su knjige odmor, bijeg od stvarnosti, ma koliko ona bila lijepa, one su tihi mudraci bogati savjetima koji ti nikad neće prigovarati ako ih ne poslušaš.
ali i nama pokušavaju nametnuti kontrolu. čitamo ono što nam naređuju, tražimo smisao koji nam je unaprijed predodređen za pronalazak. Raskoljnjikov je ljude podijelio na "obične" i "neobične". počini zločin da shvati kamo pripada. ne volim takve knjige. ne volim cijeli taj realizam. osim toga, ubijati da bi se dokazao, realno je samo u bolesnom umu, a uz takve knjige ne želim odrastati. paradoskalno, ali govore mi da sam prestara za stripove, za bajke, za pullmanovu trilogiju ili tolkiena, o malom potteru da i ne govorim. što mi oni mogu reći o tome? o svijetu? dobro, pa što meni nije jasno? valjda je realizam ono što mi opisuje stvarnost. logično? ja kriomice čitam stripove pod poplunom. ne zato jer se bojim da ne otkriju da ne spavam. zato jer se bojim da ne otkriju ŠTO čitam. miki maus mi ništa ne može reći o svijetu, neil gaiman svojim besanim noćima još manje, postmodernisti su bijedni vjtetropiri, tako kažu. propali umjetnici kojima je bolno dosadno. nema niti jednog stripa u školskoj lektiri. bajke su odavno izbačene. odrasli smo, preveliki za takve stvari. ali, još uvijek nismo dovoljno odrasli da nas same puste u život. ja ne želim živjeti s knjigom pod rukom, razmišljajući kojem liku savršeno odgovora osoba koju sam netom upoznala. ja želim pogledati u oči ljudima, ne slovima.
zvoni mobitel. zove me da se nađemo. naravno da zbog njega ostavljam raskoljnikova na već i ovako prenatrpanom stolu. da li sam sonja ili dunja? a možda sam i ja raskoljnikov...ne...ne smijem se uspoređivati s likovima iz knjiga, zapovijedam si. neee....
provedemo još jedno prekrasno prijepodne. ležimo na svježoj travi, jedva dovoljno suhoj da nam rosa ljubavi ne rastopi kožu. gledam ga i pitam se zašto je baš on meni poseban. zašto je "neobičan"? neee...prestani s usporedbama, odmah...kažem si. upijam njegov miris žednim riznicama sjećanja, uživam u slobodi koja je davno prekoračila prag srama, u strahu se pitam do kad ću plutati morem slatkih riječi, do kad će me zapljuskivati valovi poljubaca...i tad uništim sve. jednom prokletom rečenicom. spoznam, ipak sam očiti raskol, boginja samo raskola, poznata po umu propasti željnom da nešto učini...da bude produktivan u vlastitoj destruktivnosti...on se pretvara da ga ta rečenica nije pogodila. ja se ne ispričavam, ona je bila neizbježna. da li zato da spoznam da li pripadam "neobičnim" ili "običnim" ljudima? ili zato jer je ona jednostavno bila produkt mojih uzavrelih misli od proljetnih mirisa nenadane žega, mirisa trulog humusa ledenih strahova nedavne zime? zbog kaosa u mojoj glavi raspadaju se njegove misli. apokalipsa uvjerenja. ja ga ne volim, vjeruje. uviđa da se nešto promijenilo, sa svojeg prozora srušenih snova promatra me kako odllazim. ne zna ni sam koliko me to boli. volim te, kažem mu. zbunjen, jedva mi uzvraća. ali, pomišlja da nešto nije u redu sa mojim osjećajima....ta rečenica je izazvala bezbroj sumnji u mene, u moje osjećaje, u sve što sam mu ikada govorila. pokušvala sam ga utješiti na odlasku, ali znam da je bio tužan, ljut. razočaran. ništa neće promijeniti moju naizgled bezazlenu rečenicu koja lažno otkriva mnogo toga. dobiva dojam da mi nije najvažniji, da je potratio vrijeme na mene. da je ispao budala čekajući me. da je sasvim "običan". ali, ipak mi uzvaraća. ne može izbrisati svoje vlastite osjećaje. dok prelazim preko ceste, vozači ne primjećuju moje suze na asfaltu. pokislu zebru. semafor prikazuje mutna svjetla. boja mi nije važna. ako me nešto pregazi, znam tko mi neće donjeti mandarine u bolnicu. on dolazi do svog ulaza. u bijesu vadi ključeve. suze kaplju paralelano s mojima, ali mi to ne znamo. sjeda na krevet. osmijeh je stanovnik zaboravljene zemlje iz koje sam ja odavno odselila, netom osvojivši sve gradove.
prolaze dva sata. meni kao dvije godine. shvaćam pogrešku. tuga me zakida. gubim koncentraciju. ne...moram se vratiti. ispraviti pogrešku. možda i počiniti time još veću, ali barem ću znati da sam pokušala. ako nešto stalno govorim, a to su te dvije presiromašne riječi za taj svečan osjećaj istovremene opsesije, žudnje i razdraganosti,želim to i dokazati. potvrditi koliko su ti moji osjećaji uistinu snažni. ne želim da se malena greška pretvori u izlazni tunel. pravo na bijeg, na izlazak iz odnosa strane koja je povrijeđena.
trčim. ponovno prelazim crveno na istom semaforu. sunce me nadgleda u mom naglom potezu koji je srce odavno prognoziralo,a luda volja zamolila hrabrost da ju ne izda. asfalt suza se osušio. nevidljivi crveni sag prostrt je samo za mene. kako hodam, tako se on namotava. za slučaj da se poželim vratiti, da se luda vojska hirovitih pravednika uplaši i preda bitku kćerima kaosa. a one da mi se smiju jer se borac nije dokazao .nije mogao držati oružje ljubavi. amorove strelice možda nisu ubojite. ili jesu?
zvonim ispred haustora. ne njemu. želim ga iznenaditi. u magli već ispravajućih suza od užasa, zvonim na neki d.o.o. susjeda je, zaboravila sam ključeve, lažem prvom rečenicom koja mi je bila na putu do jezika. žena me pušta unutra. zaobilazim ulaz u ured gospođe d.o.o. koja je otvorila put nesuđenoj boginji kaosa da se dokaže da ona to ipak nije. sigurno je nastavila pisati nesvjesna da je spasila jedan čitavi svijet. moj cijeli svemir. penjem se stubama do petog kata. zadihana zvonim. nema predaha za pozitivno hirovite. iskorištavam priliku razarajućeg slapa adrenalina. otvara neka starica. njegova baka...pitam gdje je on...iako odgovor znam...prolazim pored nje...ulazim u njegovu sobu. bilo je bezobrazno od mene osjećati se kao da nisam obvezana pokucati na vrata njegove sobe nakon što sam ga tako povrijedila...arogancija je ponekad prečac do moći...sjedi na stolcu.okreće glavu...ugleda me...ustaje...gleda i nevjeruje...vratila sam se. srce mi preskače ritam, gubim dah...znoj se slijeva niz moje licu i kožu koju je ohrabrilo sunce...slijevam mu bujicu riječi u lice...oprosti...nisam te mogla ostaviti tužnog. ne bih mogla zaspati...i kao da sam znala što ga je mučilo...volim te, ali to moram i dokazati, govorim mu...u tom trenu me zagrlio. snažno. jednostavno. trajalo je godinama. sigurna sam. u knjigama su napisali kako je einstein rekao da je vrijeme relativno. satovi fizike mi to nikad neće objasniti tako dobro kao današnji dan. gotovo sam postala "neobična". ubila ljubav i tako se dokazala, kako to nalaže raskoljnikov, ubojstvom. ali, ostala sam "obična". čovjek. ona koja je pogriješila. ali, nadići tromost u sebi koja nalaže da se greške stave "pod tepih" i da se ide dalje, a vrijeme će sve izlječiti...to je još više ljudski.
pokušati ispraviti i uspjeti je ponekad ljepše nego odmah napraviti kako treba. jer to je taj tren kad osjećam ljudskost u sebi. moć iskupljenja. opraštanja. razumijevanja. i hrabrosti.
a sad...mogla bih još nešto ispraviti...ispričati se baki što sam samo tako prošla pored nje...
- 21:31 -
utorak, 01.04.2008.
možda grešni spase nevine
savršeno čistim čulima za tad još nepoznat miris, osjetila sam njegov pogled na svojoj preplanuloj koži, ali promrzloj od straha. pritajeni žar tamnozelenih očiju koje su vidjele tako malo...
žalim njihov neiskusan pogled na svijet licemjernih princeza, dobroćudnih, ali neshvaćenih divova i kraljica tijela, ali ne i bića. tako se predano bojao da će rasplamsala ljubav u mojim očima starice na samrti umrijeti prije nego što mi uopće i ponudi svoju čistu dušu. niti sad još uvijek ne shvaćam kako nisam ostala zaslijepljena tim bićem čiji je osmijeh budio maternicu iskrenosti. i odanosti. te riječi nikad neće krasiti moje bludne, grešne dlanove, krvave od sjećanja, ali ne i pokajniče. smiraj koji mi nudi jednostavno nije za mene. to je kao kad vam poznata osoba domahuje sa suprotne strane ceste, a vi se okrećete posvuda oko sebe, vrtite zbunjeno u krug jer ne vjerujete da njezin dlan pozdravlja upravo vaše biće. žalosno je što sami sebe ponekad nezamislivo spretno ulijevamo u vrući kalup neprimjetnosti i to sve zbog vlastite nesigurnosti.
želim dati priliku tim očima koje vjeruju da sam baš ja ono jedino što trebaju i žele gledati. da samo znate kako se bojim da ne postanem još jedna monotona slika njihove svakodnevice. obvezujem se nepisanim ugovorom kod Jedinog Koji Mi Može Objasniti da ću toj duši biti prozor u besramni, naopaki svijet koji nije dostojan njezina pogleda. ali, nadasve zabavan samo zbog igračaka kojima nas neumorno daruju sramotno uporni anđeli.
zato i toliko nesnosno boli dok me ljubi, pretpostavljam. prislanja svoje usne na moje. suhe, umorne, krvave od traćenja vremena. mržnje prema satovima koji su već davno otkucali moje vrijeme.
zato mu i usne drhte dok ih polaže na moja ramena. njegovi nevini poljupci još su im samo veći teret.
ponekad zaplačem, kad me prizove svijest o tome da se za njega nikada neću uspjeti zahvaliti. kurve svojih žudnji se ne nagrađuje ovako. ovo nije obećana zemlja u spisima o kaznama za one poput mene. nama je život predragocjen da bismo povjerovali u mit o jednom izboru, o jednom krevetu gdje ćemo noćiti do vječnosti i o jednoj osobi koja je alter ego našeg pakla. nemira satkanog od tisuću polifonih glasova koji druge duše privlači jedino vještinom brzog izvlačenja Ogledala Nezasitnih iz džepa košuljice grijeha da shvate tko su. to je tren kad i samim demonima moja prošlost prestaje biti smiješna. u tim uspomenama podvojene ličnosti stopile su se u jednu. u vapaj robinje koja je tako bezdušno i puna slobode vonjala na propale pokušaje vlastitog dokazivanja. bila je tako prepuna žuljeva od priča o nekoj boljoj budućnosti.
od mita, postala sam želja. od želje, postala sam legenda o nečijoj sudbini. postala sam neplodno tlo obećane zemlje. ali petar pan ne prestaje saditi svoje snove na mojoj goloj koži, posramljenoj vlastitim hirovima.
žudim za slobodom. otklanjanjem prokletstva Glasnika Uzvišenih. svake večeri molim da moje riječi dobiju smisao, pjesma usvoji odgovarajuću melodiju. da ton tragova prošlog života poprimi neku bolju frekvenciju.
žudim za spoznajom da sam uistinu dostojna ovih darova.
da neću pogriješiti ako dopustim petru panu da napokon zagrli svoju wendy.
taktovi ovog nenadanog blagostanja izazivaju sažaljenje neprijatelja. nestvarnost zbilje zahtijeva da svakodnevno ponavljam iste riječi kako bih se uvjerila da dišem. da još uvijek nisam duh iz svjetiljke.
iako on uvijek kaže da mu osvjetljavam puteve kad ga vlastita sjena iznevjeri, opijena kapljicama iznemoglosti.
- 22:23 -
četvrtak, 27.03.2008.
ritam kiše
Gledam odrasle ruke. milovale me ili ne, one pokazuju da su već ionako previše toga dodirnule, opipale hrapave, pjeskovite površine tuđih sudbina...dotaknule baršunasto dječje lice od kojeg su već dobrano starije. one su već bezbroj puta držale knjigu u kojoj su zapisane sudbine koje su toliko teške da ih niti te snažne, hrabre ruke ne mogu pridržati, zaštititi. mislim da je i moja sudbina u tim knjigama. na stranicama koje jedva i neke ruke mogu otvoriti. ti se listovi otvaraju na vjetru iskrenosti. knjiga mora pasti na tlo da bi se otvorila na određenom poglavlju i privukla pažnju slučajnog prolaznika. ako ju uopće i privuče. ili će on blatnom, starom cipelom zagaziti u nju. a kiša će nastaviti udarati u ritmu po već raspadnutim koricama umornim od nestajanja boje.
takve knjige izazivaju sljepilo, vjerujte mi.
lako vas mogu zaboliti oči od čitanja. i jednostavnije nego što mislite se vaše nježne, mlađahne ručice mogu umoriti od listanja. nemate više volje. priča ne prestaje. stranice se samo nižu jedna za drugom. bez nadolazećih vijesti o zadnjim koricama. o drugoj strani knjige. o kraju priče. o kraju te monotonije.
lako se možete izgubiti u samim pričama. jedna uvijek započne prije negoli prethodna završi. likovi se isprepliću. žalosno je što smrt jednog često znači život drugog. nema dovoljno mjesta za sve likove na slici. a opet, nitko ne smije izaći iz okvira. takvi su nepoželjni. oni unose nemir u stranice. raskol u piščevom umu kad dođe vrijeme stvaranja naslova.
hrabri i poremećeni pokretači radnje. vječito uznemiravavju kraljeve monotonije. revolucionari s ožiljcima na srcu. prepoznaju se po pukotini u glasu koja izbija zajedno s vulkanom osjećaja.neki od njih su briljantna uma, smatraju ga sasvim dovoljnim za preživljavanje. srce je tu samo da kuca, ritmično tjera kisik u tijelo i hranu u stanice. oni ne vide dalje od atoma. ne shvaćaju da su sjećanja na mjestu na koje nikad neće dospjeti vremeplovom koji su netom izumili. već vremeplovom srca. u naletu inspiracije zapisuju slova i brojeve na istrošenu pozadinu pred začuđenom publikom. neki iz publike su opčinjeni brzinom njihova uma, željom za spoznajom. neki su opčinjeni samim divljenjem, spoznajom da oni sami nikada neće biti takvi. ali, kad brzina izgubi put do cilja, oni se okreću publici. ponovno se pokušavaju pronaći. iako se rijetko gube. probada ih pogled nekolicine onih koji sasvim mirno sjede. oni i nisu tu. gledaju kako se ti genijalci trude prikazati savršenstvo svijeta prostim brojkama i dvoznamenkastim brojem slova koji su izmislili za sve potrebe za koje smatraju da postoje...dovoljan je samo jedan prodoran pogled očiju kroz koje gleda srce,a ne um. koje su s dušom povezane tankom opnom nesigurnosti, ali želje za disanjem, za ritmom udaha i izdaha svemira koji počiva u njima samima.
ne znam iz koje sam ja priče. da li mi je suđeno da ispisujem brojke pred začuđenom publikom? ili mi je suđeno da budem u samoj publici? hoće li biti mjesta za mene? da li mi je netko već sad ostavio prazno mjesto? ne smrću, već jednostavno svojom dobrom voljom. ili ću morati stajati? istaknuti se u gomili?
ili ću ja biti ploča na kojoj se ispisuju svakave riječi? mogu li to podnijeti? tko će mi reći odgovore? može li jednostavno netko doći pored mene, udobno se smjestiti u fotelji mog dnevnog boravka i iščitati mi sudbinu iz dlana? spasiti me? ili prokleti, obznanjujući mi istinu?
i onda se vratim u zagrljaj tih snažnih ruku. shvatim. moj život nije u knjigama. on je u dahu koji pripada tim rukama. snažnim i umornim. polumrtvim od pokazivanja koliko sam im važna. ali...da nema mene...nekog drugog bi one grlile. nije li tako, prezauzeti znanstveniče? nisam li u pravu, prodorni pogledu sa sjedećeg mjesta? da, vi , tamo u zadnjem redu. u žutoj majci, boje sunca. da, vi koji odsutno gledate. niti ja čak ne raspoznajem da li analizirate umom ili bilježite srcem.
da, ti. odraze u ogledalu.
- 00:22 -
nedjelja, 23.03.2008.
punoljetne suze
...uskoro će napuniti 18. kupovati alkohol bez straha da će ju tražiti osobnu. ulaziti u klubove koji su je smatrali klinkom. kupovati cigarete prijateljima. ona nije pušač. cigareta, mislim. ona puši samo ekološko. neee...ne to što ste odmah pomislili. ona puši samo cigarete još većeg ovisnika od sebe. želje za životom.
zato se vječito boji da će nešto propustiti. ona nikad ne plače. zato što zna da za to vrijeme možda napraviti hrpetinu pametnijih stvari. pročitati knjigu. obrazovanje je važno. trčati po kvartu uz mp3. dobra forma je isto tako bitna. čemu tuga za nečim što je bilo? ili plač zbog straha od onog što dolazi? čemu brisanje suza maramicama koje su ostale od zadnje epizode plača? o, da, one su iznimno česte. zapravo, u njezinim okvirima. plače kad ima vremena. bolesna od toga da trati vrijeme na ono što joj ne donosi nikakavu korist, izbacila je suze sa životnog repertoara. kad i dođe do njih, ona ih zabroavi. potisne. diše duboko. misli na lijepe trenutke. da, to će ju spasiti. ali...kad se te lijepe slike previše ponove u njezinom umu, dijelom zato što ih je prizivala sretna i željna uspomene, dijelom zato što one trebaju biti njezina sretna misao dok joj obrazi postaju mokri, one postaju neučinkovito sredstvo obrane. one gube moć i naziv lijepih trenutaka. pitam se koliko će to daleko ići. kada će početi izmišljati lijepe trenutke da bi se spasila od loših. možda spas leži u prepoznavanju lijepih životnih sitnica.
u prestajanju traženja tamnih sjena u zrakama svjetlosti.
još uvijek nema tu moć. i kada će imati 18 puta 18 godina, neće joj biti pomoći ako ne shvati. da mora sama sebi reći "dobro jutro". svakog novog dana. bez obzira na to kakva je noć bila. čak i ako je jastuk mokar od suza. kapljica koje jedva sama sebi tolerira. te si je noći mogla dopusitit da plače. imala je vremena. imala je vremena odmoriti dah na način na koji on to zahtijeva.a ne um. ili tijelo. duboko udahnuti, onda zaspati.
kroz prozor je promatrao djevojku koja spava. još više umoran od nje. umoran od traženja savršene osobe kojoj može vjerovati. licemjeran, jer on je taj kojem se nikako ne smijete povjeriti. on je smrt vaše vjere u prave razloge osmijeha. on je dah zbog kojeg možete vrlo lako izdahnuti ako ne vjerujete u sebe. smirite se. možete i sami disati. nitko vas tome ne treba podučiti. nema ispravnijeg načina za vas od vašeg. a što ako time povrijedite tuđe živote? ogrebete njihovu srčanu opnu nožem svoje samoobrane? ili ste ih slučajno okrznuli trčeći kroz mračni tunel? oni su ležali postrani, vjerojatno si ubrizgavajući zadnju dozu nade.
ne mogu vam poručiti da se ne obazirete. itekako. obazirite se na svakoga. na sve njih. ali....ne dopusite da oni prisvoje vaš nož samoobrane i počnu vama samima zadavati udarce. vjerujete mi, nitko nije dovoljno jak da podnese udarce vlastitm oružjem. tuđim možda. ali, borba protiv vlastitog neprijatelja obeshrabruje.
to je izvor njegove tuge. ušće je na njezinim usnulim usnama. suhih nakon bujice tajno dopuštenih suza.
- 22:05 -
